Ja sam kriva.
Svu bol koju si mi prouzročio sam ti dopustila:
Svaki put kad sam te pustila nazad u svoj život.
Svaki put kad sam odgovorila na poruku.
Pa ih poslije prva slala.
Kad sam ignorisala što mi ne odgovaraš.
Svaki put kad sam te opravdavala.
Svaki put kad sam dopuštala bezvezne izgovore.
Kad sam bila usputna, i to znala.
Kad sam bila drugi izbor.
Kad si mi rekao da me voliš i ja ti povjerovala.
Svaki put kad sam ja tebi rekla da te volim.
A to nisi zaslužio, baš ničim.
Svaki put kad si učinio da se osjećam nesigurno.
Svaki put kad sam se gušila u suzama cijelu noć zbog tebe, pa se ujutro opet javila.
Ja sam kriva što nisam znala da odem.
Što nisam imala snage da te prekrižim.
Što sam ovoliko čekala da mi bude dosta.
Što sam dočekala da je potpuno nebitno šta oboje osjećamo.
Što sam dopustila da ovo uništiš.
Ja sam kriva što ću da te pamtim po lošem, iako sam imala puno šansi da odem kada je bilo ljepše ili, ako ništa drugo, dostojanstvenije.
- sve što boli
Nije lako dušo pregaziti reku
kad se skupi neka suza u čoveku,
najbolje bi bilo da me nisi ni volela
Galija - Da me nisi
Che nei tuoi occhi
io
ci vedo mille panorami
che non vedo l'ora di visitare.
— Gio Evan
Život uopće nije takav
Kad sam bila mala, otprilike 6 godina,
jedino što sam vidjela su oblaci u obliku srca,
a tople ljetne kiše su mi bile najdraža stvar na svijetu,
u tajnosti bi koji pogled posvetila simpatiji i
jela bi divlje jagode koje su bile slatke kao i moja duša.
A odrasli, oni su me zbunjivali,
birali bi gorko preko slatkog
i nikad nisam mislila da ću biti kao oni.
Nikad nisam mislila da ću zamijeniti toplo mlijeko
za boce viskija, vodke i sve žestko
ili nevine, meke poljupce u užarene obraze za grubi seks,
kutiju najdražih bombona za crvenu kutiju cigareta.
Nikad nisam mislila da ću zamijeniti igralište,
i moju najdražu ljuljačku, gdje sam upoznala prve prijatelje,
za zagušljive, glasne i prepune klubove.
I nikada nisam mislila da će oblaci na nebu izgubiti svoj oblik
i postati samo dio neba ili da će slatkiši postati samo hrana,
da će moja mašta izblijedjeti.
Nikad nisam mislila da ću polako gubiti taj djetinjasti sjaj u očima,
da ću se prestati radovati suncu i toplini, da će se svi ti dječji snovi
razbiti kao igračke nad kojima sam plakala.
Kad sam bila mala, otprilike 6 godina
mislila sam da kad odrastem,
sve će biti u redu,
jagode će postati slađe,
ljetne kiše toplije,
pogledi neće više biti tajni.
I sada želim plakati,
zato što sam napokon odrasla,
ništa nije u redu,
a život uopće nije takav.
- Helena Kostić, SB, xviii.ii.mmxviii.